Čitanje romaneskne petoljetke

Kada se ovog proljeća Boris Domagoj Biletić javio s idejom da pokrene časopis za kritiku ne bi li je tako spasio od izumiranja, u javnome odgovoru tvrdio sam da kritike i danas ima, možda ništa manje nego prije. Među protagonistima vidio sam nekoliko imena koja već godinama redovito i ustrajno popunjavaju kritičke rubrike naših još preostalih novina i časopisa, sve više i internetskih portala. Među njima bila je i Dunja Detoni Dujmić bez čije kritike ne znam je li posljednjih godina izišao ijedan broj Republike. Gotovo da nema romana o kojemu Dunja nije pisala, pa mi se nametnuo dojam da je riječ o angažmanu iza kojega ne stoji samo predanost jednome žanru i odluka da ga se prati doslovno u stopu, nego i odluka o predahu naše autorice – inače ugledne urednice i znanstvenice – od onoga čime je dotad ispunjavala svoju karijeru.

Bilo kako bilo, sve je to Dunja Detoni Dujmić radila s nekom distancom, mirno i povučeno, dopuštajući da je tek njezine knjige s vremena na vrijeme nadglasaju. A kako su te knjige bile iz područja mojega profesionalnog interesa, dakako, nisam ih mogao mimoići – od monografije o Franu Galoviću (1988), preko monografija o Dinku Šimunoviću (1991) i Tomislavu Ladanu (1992) do za mene osobito važne monografije o časopisu Krugovi (1995). Sve to čini se da je u javnosti palo u sjenu njezine Ljepše polovice književnosti (1998), književnopovijesne sinteze o ženskoj strani hrvatske književnosti, knjizi koja je pokazala da hrvatska književnost ipak nije samo muška. Za razliku od trenutnih istraživača koji iz svoje pomodne sadašnjosti postavljaju pred književnu prošlost neka nova pitanja poput onoga kako to da u nas nema ženske povijesti književnosti, našoj je autorici sve jasno, jer joj je jasna ta povijest. Sa simpatijama sam pratio i autoričinu poeziju, štoviše, dao sam joj ne znanje da su me npr. njezini Bluzeri oduševili, baš kao i Bili smo Istok i Zapad. Riječ je o kultiviranome i originalnome lirskom glasu, onome koji se njeguje dugo i samozatajno, bez poze i velikih očekivanja – baš kao što pravi vjernici njeguju svoju vjeru.

Dojam o planskome čitanju hrvatskog romana u tihe noćne sate, kada smo dnevno vrijeme već podijelili drugima, a ono pred spavanje uzimamo od vlastitoga sna, ne mora biti točan, ne barem sasvim. No,u najnovijoj Dunjinoj knjizi sve na to upućuje. Naime, ako je sve i bilo slučajnost, u ovoj knjizi sve je namjera, jer je sve jedna čvrsta i promišljena cjelina koja odaje vlastitu strukturu i smisao.

Pođimo redom!

Mlađi i srednji naraštaj pisaca

Na gotovo četiristo stranica manjega knjiškog formata stalo je sedamdesetak prikaza hrvatskih romana objavljenih 2011–2015, prosječno 5–6 kartica teksta po romanu. Prikazi su razvrstani u pet nejednakih skupina s vlastitim podnaslovima, prethodi im autoričin proslov, a zaključuje bio-bibliografija i na samu kraju imensko kazalo. Reklo bi se uobičajena kompozicija standardne knjige.

U proslovu naša autorica otkriva način komponiranja vlastite knjige, pa osim podatka da je knjiga odjek njezina „petogodišnjega intenzivnoga čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva“, doznajemo da uvršteni prilozi nisu složeni kronološki, nego je ključ za spomenutih pet grupa u njihovoj žanrovskoj pripadnosti. Odmah se doznaje i koji su to žanrovi: roman detekcije, roman egzistencije, auto/biografski ili obiteljski roman, poslije/tranzicijskii ljubavni roman. To nije sve, nego je autorica svakoj skupini napisala uvod kojim književnopovijesno kontekstualizira te žanrove, dok samu žanrovsku podjelu, dodaje, uzima posve pragmatično: da lakše savlada poveliku građu. Svjesna, dakako, relativnosti svake pa i vlastite klasifikacije, sada čitatelju daje na znanje i da je naglasak pri izboru djela „na uradcima pisaca mlađeg i srednjeg naraštaja, odnosno, da su uvrštenii oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska ostvarenja“, ali su simptomatični za žanrovsku sliku. Napokon, u svakome je tekstu zatjecala prostor za implicitnog čitatelja kao potencijalnoga sudionika književnoga čina, što joj je omogućilo da fiktivni svijet djela poveže sa stvarnim te ga tako aktualizira kao živo, čitanja vrijedno i zanimljivo štivo ionako poteklo iz zajedničkoga nam iskustva.

Cijela je to teorija ne samo umjetnosti i književnoga djela nego i njegove recepcije, a ona u našem slučaju ne odaje bilo kakva čitatelja, nego dobro upućena znalca (znalicu!) jednako u stvarima književne teorije i metodologije koliko i u stvarima književne povijesti. Već to govori i o tipu kritike, koja neće biti bilo kakva, nego osmišljena i usustavljena, s alatima i metajezikom koji već na makroplanu upućuju na svoju primarnu književno-znanstvenu predilekciju. Tomu su najočitiji dokazi uvodi u svako od pet poglavlja autoričine knjige mocartovski intonirana naslova.

Romani detekcije i egzistencije

Prvo je poglavlje Zagonetači i njihova djeca s trinaest prikaza romana detekcije, tj. onih proza u kojima prevladava čvrsta shema, a „dugo je pripadao fenomenu ‘paralelne literature’“, pojašnjava autorica, te dodaje kako je sa svim svojim obilježjima taj tip romana uspio konstituirati vlastitu povijest. Štoviše, baš je u dotičnoj petoljetki doživio pravi boom – i u kvantiteti i u kvaliteti. To drugo tiče se relaksacije žanrovske strogosti, pa umjesto akcije i logike jača upletenost istrage u zbilju, štoviše, ističe naša autorica, očita je fascinacija društvenim paradoksima i ljudskim sudbinama.

Nakon uvoda slijede čitanja romana Rez B. Brkan, Muzej revolucije P. Pavličića, Nije ovo Twin Peaks K. Špoljarić, Propali kongres G. Tribusona, Skriveno D. Milinovića, Iskra N. Orhela, Božji gnjev J. Mlakića, Sarina druga ljubav K. Mujičića Artmana, Major Tom, drugoga romana K. Špoljarić, Rat za peti okus V. Barbierija, Žena s drugog kata J. Pavičića, Faraon iz Ilice je mrtav M. Vuković Runjić te sva tri romana L. Bekavca Viljevo, Drenje i Policijski sat.

Drugu žanrovsku skupinu otvara uvodni esej pod naslovom Štemeri, desperadosi, tragači. Riječ je o skupini od osamnaest romana egzistencije, tj. onima koji su – pojašnjava autorica – od druge polovice prošloga vijeka zaživjeli i u nas te pokazuju i izdržljivost i inovativnost sve do naših dana.Uz već viđene postupke tzv. intelektualizacije hrvatske proze pojedinac u rubnim životnim situacijama tema je od klasika Krleže i Marinkovića preko Šoljana i Majdaka doTribusona, Radakovića, E. Popovića, Perišića, Zajeca itd. U autoričinoj petoljetki i dalje žive natruhe egzistencijalističkog mišljenja u obliku potrage za identitetom i slobodom, samo s novim uzrocima. Posebno je vidljiv postupak hibridizacije naslonjen na model proze u trapericama iz 70-ih, a prethodnicu mu Dunja vidi uromanu B. Vladovića Noć huligana. Potom slijede prikazi još njih sedamnaest: L. Bauera Karusel, T. Šćavine Brod za Lajku, S. Lovrenčić Ardura, K. Vujičića Ponavljanje, M. Horkić Seks, domovina i rock’n’roll, A. Barišića Srest ćemo se opet, I. Lukšić Očajnički služeći Cohena, D. Telećana Dezerter, M. Valenta Umjetne suze, N. M. Blažević Potres, M. Vujčić A onda je Božo krenuo ispočetka, I. Prtenjače Brdo, D. Karakaša Blue Moon, T. Radović Pitanje nade, E. Popovića Mjesečev meridijan, Z.Ferića Na osami blizu mora i B. Sejranovića Tvoj sin Huckleberry Finn.

Osobne perspektive i glasovi

Junaci svojih povijesti naslov je trećega dijela knjige u kojemu romaneskna produkcija proistječe iz onoga što autorica u uvodu naziva „životnim situacijama i događajima viđenima iz osobne perspektive“. Riječ je o produkciji kojoj ona tradiciju povlači od našeg latinizma, pa preko 19. stoljeća do modernizma da bi eksplodirala ženskim pismom potkraj 20. stoljeća. U tekstovima autorica I. Vrkljan i S. Škrinjarić, S. Drakulić, D. Ugrešić i N. M. Blažević prevladava postmoderna defabulacija kao reakcija na identitetsku disperziju i odbojnost prema povijesti i društvenim aktualijama, ističe naša autorica. A što se petoljetke tiče, nastavlja kako autobiografske fikcije nisu strogo rodno određene, već obje – i ženska i muška – isti prostor povijesti i društva (rata, poraća i recesije) vide kao poprište traumatičnih ljudskih sudbina, tj. priča ispripovijedanih kroz humor, ironiju, rezignaciju, nostalgiju i sl. Književna je petoljetka sva u malim pričama, s malim „junacima svojih povijesti“, i to pokazuje dvadesetak pomno iščitanih romana ove žanrovske grupe: trilogija Tabu S. Petlevski, Ferićev Kalendar Maja, Naročito ljeti A. Tomić, Zamračenje M. Buljan, Optužena S. Drakulić, Ničiji sinovi I. Šojat-Kuči, Božanska dječica T. Gromača, Čišćenje globusa B. Jelušić, Mitohondrijska Eva M. Gašpar, Amaruši V. Rudan, Živjet ćemo bolje M. Hrgović, Probudi me kad prođe M. Arslani, Rod M. Jergovića, Črna mati zemla K. Novaka, Svježe obojeno J. Mlakića, Jom Kipur, drugi roman I. Šojat-Kuči, Olivino nasljeđe A. Bremer, Bunar na turskoj granici I. Aralice, Mogla sam to biti ja M. Vujčić, Knjiga o krilatom fratru D. Pavelića i Sin otac sin S.  Mijovića Kočana.

Još je jedan odvojak hrvatske recentne proze nastao na tragu „izvještavanja i svjedočenja“, a imala je ratnu, poratnu i tranzicijsku vizuru, uz mimetičnu iluziju primjećivala se također jezična i stilska prepoznatljivost. Tako autorica otpočinje četvrti dio svoje knjige s podnaslovom Uvrnuti potrošači zbilje te ističe kako je u istrošenosti stvarnosnih situacija novi naraštaj vidio nove izazove te počeo reciklirati i dekonstruirati, odnosno, svaki na svoj način fikcionalizirati stvarnosnu matricu. Zbog tih intervencija nastaju parodijske transkripcije povijesnih, ideoloških, političkih, metafizičkih, znanstvenih, kulturnih, etičkih i sličnih konteksta što autoricu podsjeća na negdašnje subverzije hrvatskih fantastičara. A tko su predstavnici ovoga žanra? Njih devet: Đavli od papira Z. Pilića, Iscjelitelj L. Žigo, Doručak za moljce L. Derkač, Agenti kulture G. Nuhanovića, Povijest Instituta R. Cvetnića, Roki Raketa Z. Malkoča, Područje bez signala R. Perišića, Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek L. Bauera i Što će biti s nama B. Radakovića.

Napokon, peto, zadnje poglavlje Odred za ljubav posvećeno je seriji ljubavnih romana čiju bi sudbinu unutar hrvatske književnosti naša autorica htjela vidjeti kao odjek „njegova statusa u okvirima svjetskog književnog kanona“, a uključivanje u književni mainstream kao kolateralnu žrtvu spomenutoga ženskog pisma. U petoljetki 2011–15. ljubavne se priče oplođuju motivima koji šire polje ženske osjećajnosti te izoštravaju ženski identitet, ističe autorica upućujući i na„prostore kozmopolitizma“ i „egzilske nelagode“. Takva su tipa romani O. Runjić Auf Wiedersehen, Mustafa, A. Pisac Hakirana Kiti, M. Bodrožić Balada o zvjezdanom moru, S. Drakulić Dora i Minotaur, I. Sajko Ljubavni roman, K. Vujičića Knjiga izlazaka i M. Vujčić Susjed.

Sve u svemu, riječ je o 68 prikaza 70 romana objavljenih 2011–2015., odnosno o 58 autora svih naraštaja i statusa – od klasika i relativno etabliranih do početnika. Četrnaest romana po godini za malu je kulturu izvrstan prosjek – čak i kad bi to bilo sve. Među autorima gotovo da je izjednačen broj muških što je jedinstven slučaj u nacionalnoj kulturi i prvi put da su autorice barem statistički ravnopravne s muškim kolegama, u nekim modelima čak nadmoćne.

Znajući da se osim Dunje Detoni Dujmić javnim čitanjem bave i drugih kritičari, i to u svim medijima, onda se može reći da književnu produkciju u stopu prati kritička recepcija. To govori u najmanju ruku dvoje: da uistinu živimo u doba proze i da kritika, usprkos dojmu o njezinoj krizi, i dalje postoji. Dobra je to vijest za sve, pa i za književnog povjesničara koji  svoja čitanja ionako temelji na onome što se naziva povijest čitanja. Zato su već sada u toj budućoj povijesti Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić važan i nezaobilazan prilog.